| |
|
Šef revizora: Prijevare trebaju onemogućiti NO, uprava i revizija
Nas u Hrvatskoj revizorskoj komori nisu vodili interesi revizora,
nego interesi Hrvatske i ovaj prijedlog zakonskih izmjena je ono za što smo se mi kao Komora zalagali
|
|
|
|
|
|
Autor: Valentina Wiesner
Večernji list, online izdanje, 26. rujna 2023. godine, 09:44
Izmjena Zakona o reviziji izazvala je javne polemike nakon što je, samo pet godina nakon uvođenja, iz njega izbačena obveza zajedničke revizije najmanje dva društva za tvrtke od javnog interesa. O tome, ali i o drugim vrućim temama vezanim uz reviziju, razgovarali smo s Berislavom Horvatom, predsjednikom Hrvatske revizorske komore te Country Managing Partnerom i voditeljem Odjela revizije u EY-u Hrvatska.
Miču li se ukidanjem odredbe o „joint auditu“ i osigurači dobre i sigurne revizije?
Ne. Jednostavno ne. Zajednička revizija vrlo je rijetka pojava, iako je struka prepoznaje i u direktivi je Europske komisije. Francuska je ima povijesno, a osim nas, jedino ju je uvela Bugarska, nitko je drugi nema. Danska ju je ukinula 2004. godine, smatrajući da donosi više komplikacija i troškova nego koristi.
Nas u Hrvatskoj revizorskoj komori nisu vodili interesi revizora, nego interesi Hrvatske i ovaj prijedlog zakonskih izmjena je ono za što smo se mi kao Komora zalagali. Zajedničkom revizijom se samo komplicira život firmama u Hrvatskoj, a cilj je da država uvijek bude konkurentnija. Ministarstvo financija je odradilo dobar posao te nas je obradovao nacrt Zakona koji daje nadu da je Vladi stalo do poboljšanja i unapređenja. Uvode se i neke druge promjene koje podržavamo i koje će državu učiniti konkurentnijom, a reviziju i izvještavanje boljim. Pozdravljamo promjene, one su veliki korak naprijed.
Uvijek se pokušavamo uspoređivati s naprednijima. Jedna Amerika u kojoj se revizori tresu kad im dolazi nadzor, čak i kad su sigurni da su napravili dobar posao, nikad nije imala zajedničku reviziju.
|
|
|
|
|
|
Ali oni su i prvi koji su imali slučaj Enron na kojem je propao Arthur Andersen… Jesu li baš „benchmark“ za usporedbu?
To je prijevara. To je nešto drugo. Prijevare ne govore o kvaliteti revizije. Nema dokaza da zajednička revizija donosi dodatnu kvalitetu.
Koje su te druge novosti koje pozdravljate?
Rotacija revizora u tvrtkama dosad je bila obvezna nakon sedam godina, a sada se to razdoblje produžava na 10 godina što je u skladu s praksom dobrog dijela zemalja EU. Postoji u Direktivi mogućnost da se i to produži s obzirom da neke sjeverne zemlje imaju mogućnost prolongiranja za dodatnih deset godina. Tvrtkama reviziju može raditi isti revizor po 16 ili 20 godina, a to ne znači da nije neovisan. Mi u našim revizorskim standardima imamo obvezu da se odgovorni partner mijenja svakih sedam godina.
Možda su još značajnije dvije druge izmjene koje su vrlo bitne za neovisnost. Revizor se imenuje na skupštini, no imenuje se godinu prije nego što će početi raditi reviziju. To je jako dobro jer tvrtka ne može odlučiti promptno zamijeniti revizorsku kuću ako nije zadovoljna nalazom i revizor može završiti reviziju bez straha i pritiska jer već zna da je ili imenovan ili da izlazi. Za male je revizorske kuće to posebno bitno, oni su pod puno većim pritiskom i lako ih se mijenja – ovako im menadžment ne može prijetiti smjenom ako nisu zadovoljni nalazima. Usto, minimalni početni angažman je dvije godine. To su sve važni alati za neovisnost revizora. Tu smo najviše pomogli malim i srednjim firmama. Dobar revizor je neovisan i zna što radi. Zato organiziramo i edukacije, a Ministarstvo financija nas nadzire. Naš posao je javni interes!
No globalno smo imali Enron, nakon kojeg je obećano ono „ne ponovilo se“, onda Wirecard, Carillion… sve su to slučajevi kad je reviziju radio jedan revizor. U Hrvatskoj su se dogodili Agrokor, Ina HEP… Nikad, ali nikad, revizija nije upalila „red alert“ prije nego što se dogodio „default“. Kako to?
Tamo gdje revizor radi svoj posao, upozori na vrijeme i to se popravi. To se događa stotinama i tisućama puta i javno se ne vidi „red alert“. Agrokor je drugo. Prijevare su jako nezgodna stvar. I to piše u našim mišljenjima da je rizik ne otkrivanja značajnog pogrešnog prikaza nastalog uslijed prijevare veći od rizika nastalog uslijed pogreške, jer prijevara može uključiti tajne sporazume, krivotvorenje, namjerne propuste, lažna predstavljanja ili zaobilaženje internih kontrola. Revizor obraća pažnju na to ima li prijevare, ali ne pregledavamo baš sve što postoji u kompaniji. I ako postoji koluzija više ljudi u kompaniji, udruženih radi prijevare, za revizore je to jako težak posao. To je dio korporativnog upravljanja – sve kontrole unutar kompanije trebaju to kontrolirati, no problem je ako se poklopi da su na primjer predsjednik uprave, direktor računovodstva, financijski direktor i direktor prodaje udruženi u zataškavanju - revizoru je to onda jako teško otkriti.
Ali ako postoji veći problem, treba biti dovoljno jak i reći da nešto ne valja. Ako revizoru jedan klijent donosi trećinu prihoda, onda je teško biti neovisan. Prema našim standardima postoji pravilo da nam nijedan klijent ne smije premašivati 15 posto prihoda jer to znači da smo pod pritiskom i možda nismo neovisni. Ostalo je stvar korporativnog upravljanja. Ali postoji odgovornost i ostalih zainteresiranih kupaca, dobavljača itd. koji moraju paziti s kim rade. Na primjer, u financijskim institucijama odgovornost je i na onima koji daju kredite - zašto su dozvolili da relativno mali revizor bude revizor jedne od najvećih kompanija u državi?
Od 1 do 10, kako biste ocijenili accountability - odgovornost revizora u Hrvatskoj?
Revizori su vrlo odgovorni ljudi! Dogodi se nekad pogreška, ali postoji oko 200 revizorskih tvrtki u Hrvatskoj i velika većina jako ozbiljno shvaća posao o čijoj težini govori i činjenica da se sve manje mladih odlučuje za to, iako se nudi nevjerojatna karijera. Radi se jako puno, a ne zarađuje brzo golem novac jer cijene jako teško prate ekonomiju i kompleksnosti koje donose promjene zahtjeva. Jako je važno da imamo dovoljno kvalitetnih revizora, no mali broj novih revizora dugoročni je problem za struku, kao i za sve struke u kojima se smanjuje broj ljudi.
To je opisna ocjena. No vi ste struka od brojeva, koju biste onda ocjenu dali?
Svaki ozbiljan revizor je desetka. Ma 11! Ne biste vjerovali koliko sami sebe izmaltretiramo.
Lani smo na konferenciji o korporativnom upravljanju i predstavljanju programa EY Poduzetnik godine imali raspravu o i revizorskoj odgovornosti, nekako se poklopilo da je organizirana baš nakon otkrića da je iz Ine nestala ona milijarda kuna. Upravo je vaša kompanija, EY, potpisivala reviziju u Ini od 2014. do 2021… Niste ništa primijetili?
Meni je teško to komentirati osim onog što sam vidio iz medija. U 2022. je bilo to otkriće, ispostavilo se da ta priča počinje krajem 2021. i tada je počelo malo i sitno, a revizori rade na bazi značajnosti, ne gledamo svaku sitnicu. U 2021. se nije događalo nešto značajno, a 2022. kad je uzelo maha nije još ušao novi revizor. Prijevare treba onemogućiti nadzorni odbor, uprava i interna revizija - korporativno upravljanje je ključ. Revizor samo kaže da su izvještaji točni. A bili su točni.
Tad vas je žustro branio Emil Tedeschi, nije bilo baš jasno zašto: ispostavilo se da je upravo njegova Atlantic Grupa podnijela Vrhovnom sudu zahtjev za brisanje „joint audita“. Tad im nije uspjelo. Evo, sad se miče…
On korporativno upravljanje shvaća vrlo ozbiljno. A smijali smo se poslije tome da on kad je branio revizore, nije ni znao da sam ja bio taj revizor.
Ako ovakve krupne stvari mogu promaknuti, jesu li revizori onda uistinu preskupi javni bilježnici koji jamče tek za istinitost potpisa i dokumenta? Zlobnici kažu da je regulatorno nametnuti kartel koji bi trebao biti „indepedent watchdog“ sveden na preplaćene bilježnike…
Može izvana tako izgledati, no postoji suštinska razlika između našeg rada i rada javnih bilježnika. Javni bilježnici potvrđuju na temelju formalne ili proceduralne provjere i njihov rad važan je kako bi se osigurala preventivna pravna zaštita. Revizija se provodi po opsežnim profesionalnim i etičkim standardima koji između ostalog zahtijevaju procjenu rizika i donošenje profesionalne prosudbe što je često vrlo složeno. Da bi se izrevidirao jedan subjekt od javnog interesa potrebno je ponekad i više od 10.000 radnih sati obrade konsolidiranih izvještaja. Jedna je stvar samo reći da je to nečiji potpis, a posve druga provjeriti je li grupacija sastavljena od 10 firmi napravila izvještaje koji su istiniti i fer. To je veliki posao, zahtijeva tim koji čine računovodstveni eksperti, IT eksperti, porezni eksperti i razne vrste eksperata za reviziju velikih firmi. Ako postoji neki problem, vi to od revizora nikad nećete prvo čuti javno jer je cilj da se otkrije, reportira i ispravi prije. To je ozbiljna struka i podrazumijeva povjerljivost podataka.
Kao ispovjedna tajna? Ili liječnička? Jeste li ipak dužni prijaviti ako sumnjate na kazneno djelo? Jer ako imate takvu spoznaju, a ne prijavite, po zakonu ste i vi odgovorni…
Revizor daje mišljenje. Ako je nešto u izvještajima značajno krivo, a nije ispravljeno, revizor daje mišljenje da je krivo i opiše o čemu se radi pa je onda svima dostupno. Ovakve situacije kakve ste opisali su rijetkost. Jedino slično što sam doživio je bila situacija da je u izvještaju prikazano da postoji keš u sefu, a ondje ga nije bilo, išli smo u provjeru… Taj je posao završio s ključem u bravi. Ne događa se baš da nešto otkrijete, a da klijent neće popraviti. Ako su velike greške, mijenjaju se direktori financija i računovodstva, a bilo je i prijevara na način da tvrtku prevare nekom vrstom „phishinga“ pa ostanu bez novca sa računa. Toga je sve više i tad se moraju raditi otpisi. Sve se to reportira. Uvijek se vraćamo na korporativno upravljanje, ono je ključ.
Vratimo se opet na „joint audit“. Koliko oko toga ima razmimoilaženja u Komori, između malih i velike četvorke te srednjih koji su izrasli na zajedničkim revizijama?
Nikakvog. Upravno vijeće je jednoglasno donijelo odluke o tome što će se zastupati. A čine ga troje iz Big 4, i četvero koji su srednji i mali. Dogovorili smo što je dobro za Hrvatsku, iako ćemo četvero ili petero nas koji smo u Upravnom vijeću, a radimo joint audite, izgubiti ovim promjenama. Mislim da nije dobro da o ovim temama pričaju ljudi koje ne rade revizije ili ne razumiju tematiku. Ili gledaju svoj osobni, a ne javni interes.
|
|
|
|
|
|
Za revizore bi ostajanje zajedničke revizije u zakonu značilo više posla. Ali možda manje dogovaranja s tvrtkama koje se nadziru?
Pa da, značilo bi više posla. Micanje iz zakona ne pomaže revizorima, nego društvu, Hrvatskoj. I daje nadu da Ministarstvo financija želi dobro raditi, da sluša struku i da želimo biti konkurentniji, atraktivniji stranim investitorima i da idemo na bolje.
Znači li to da nije željelo dobro raditi kad je 2017. stavilo „joint audit“ u zakon i 2019. napisalo negativno mišljenje o njegovu micanju, što je bio zahtjev Atlantic Grupe? Zašto je Ministarstvo primijenilo mišljenje?
Sve je stvar momenta. Zajednička revizija ušla je u zakon u trenutku krize u Agrokoru. Razumijem stav javnosti „ako su dva, bit će bolje“. Ali bolje je imati jednog neovisnog i kvalitetnog koji ima potrebna znanja, nego pet koji ne znaju i ovisni su. No uvedeno je nakon Agrokora, a kad je uvedeno, i branilo se. Razumijem firme koje su se bunile jer su stavljene u lošiji položaj, izuzete su firme u stranom vlasništvu. Zakonodavac je tu bio nejasan - jesu li firme u stranom vlasništvu od javnog interesa ili nisu? Većinom „joint audit“ moraju raditi državne tvrtke i još četiri do pet, ili ove godine možda do šest privatnih. To uglavnom hvata one najbolje: Valamar, Atlantic, Adris, Podravku, Fortenovu… No i dalje NO može sam odlučiti da to uvede ako želi.
Je li ikad ijedan revizor kažnjen u Hrvatskoj za nešto?
Ne znam za neku veću kaznu. Postoji nadzor Ministarstva od 2018. i oni objavljuju nalaze. Je li netko izgubio licencu najbolje je pogledati na njihovoj stranici. Glavna je stvar da taj nadzor bude jak i da nas redovito kontrolira. U Americi svi drhte kad dolazi nadzor. I da ima više nadzornika, to je dobro za struku.
Kod kreditnih institucija revizori nisu zadnja instanca za izvještaje. HNB može reći – nismo zadovoljni i morate raditi reviziju iznova, ab ovo…
HNB može tražiti što želi, kao i Hanfa. Često ide u vlastite nadzore, ali traži i naše izvještaje. Banke moraju davati za regulatora proširena revidirana regulatorna izvješća i izvješća o kontrolama u bankama. Nisam čuo za situaciju da se tražila revizija iznova.
Već smo razgovarali na temu rezervacija za sudske sporove koji se vode protiv kreditnih institucija - primjeni načela MRS-a 37 ili HNB-ove Odluke o obvezi rezerviranja za sudske sporove iz koje je izbačen članak koji se pozivao na MRS 37. Čega se vi kao revizor pridržavate – međunarodnih standarda ili onih lokalnog regulatora? Hoće li to na kraju ispasti neki skandal oko rezervacija?
Revizor uvijek daje mišljenje u skladu s nekim standardima, to su najčešće međunarodni standardi iliti MSFI-jevi.
To je arbitrarno? Ili postoji hijerarhija?
Prvo uprava mora napraviti izvješće u skladu s nekim okvirom. Revizor revidira u skladu s onim okvirom prema kojem je Uprava pripremila izvješća. Na primjer, lokalnom regulativom HNB-a, kad regulator kaže koliko se mora rezervirati ili po MSFI. Mislim da se to razriješilo. Ponekad je regulator imao veće zahtjeve od onih po MSFI-ju.
A ako nije? Nego, recimo, predviđa i opciju samo zabilježbe spora i nula rezervacija?
Jako je bitan okvir prema kojem se izvještava, no ako jedan dio nije u redu, ne znači da cijeli izvještaj nije u redu. To se zove kvalifikacija – i tada izvijestimo što je krivo ili potencijalni problem. S tim da to ne bi trebala biti praksa, nego da su izvještaji točni i ispravni.
|
|
|
|
|
